Genitalne mikoplazme: Uzročnici infekcija, uticaj na trudnice i mogućnosti liječenja

Uvod u genitalne mikoplazme

Mikoplazme su specifične bakterije bez ćelijskog zida koje naseljavaju respiratorni i genitalni trakt. Najčešće vrste genitalnih mikoplazmi su Mycoplasma hominis i Ureaplasma urealyticum, najmanji poznati samostalni organizmi koji imaju i DNK i RNK.

Epidemiologija i prenos infekcije

Novorođenčad može biti zaražena genitalnim mikoplazmama tokom porođaja preko zaraženog grlića materice i vagine, dok carski rez smanjuje ovaj rizik. Kod seksijalno aktivnih žena učestalost infekcije je visoka, sa 40-95% za U. urealyticum i 15-72% za M. hominis, dok se u pretpubertetskih devojčica mikoplazme retko pojavljuju.

Uticaj na trudnoću i novorođenče

Izolacija mikoplazmi iz posteljice i materice kod spontanih abortusa i mrtvorođenosti ukazuje na moguću, iako ne dokazan uzročni faktor. Mikoplazme se povezuju sa prevremenim pucanjem plodovih ovoja, preuranjenim porođajem i niskom porođajnom težinom. Takođe, mogu izazvati sepsu ili meningitis kod novorođenčadi do trećeg mjeseca života.

Dijagnostika genitalnih mikoplazmi

Dijagnoza se postavlja kultivisanjem uzoraka iz grlića i vagine te serološkim testiranjem antitela putem ELISA metode. Uzorci moraju biti pravilno čuvani i brzo transportovani do laboratorije radi tačnosti rezultata.

Liječenje i otpornosti

Tetraciklini, aminoglikozidi, linkomicini i hloramfenikol efikasni su protiv većine mikoplazmi. Tetraciklini su učinkoviti i kod M. hominis i U. urealyticum. M. hominis je osetljiva na linkomicin i klindamicin, ali rezistentna na eritromicin, dok je U. urealyticum osjetljiva na eritromicin, ali ne na linkomicin. Penicilini, cefalosporini i vankomicin nisu djelotvorni. Važno je da se leče oba seksualna partnera kako bi se sprečila reinfekcija.