Klinički vodič kroz klasični pegavac: simptomi, prenošenje i efikasno liječenje tifusa
Šta je klasični pegavac i šta ga uzrokuje?
Klasični pegavac, poznat i kao epidemijski pegavac ili tifus, predstavlja ozbiljnu akutnu infektivnu bolest koju izaziva bakterija Rickettsia prowazeki. Ove bakterije su Gram negativne i mogu se razmnožavati samo unutar ćelija živog domaćina. Primarni rezervoar infekcije je čovjek, bilo kroz aktivno oboljele, one sa Brill-Zinsserovom bolešću ili rikecionoše. Bolest se prenosi isključivo putem belih vašiju (Pediculus humanis corporis) koje žive u odjeći i hrane se krvlju ljudi.
Kako dolazi do prenošenja bolesti?
Vaš inficira bakteriju sisajući krv zaraženih ljudi, a prenošenje infekcije nije ubodom, već fekalijama koje vaš izlučuje prilikom buđenja krvi. Ujed izaziva svrab pa zaražena osoba grebe kožu i time unosi bakterije u tijelo. Rijetko, infekcija može prodrijeti preko sluznica ili konjunktiva. Kada se osoba zarazi, vaši brzo napuštaju njen organizam i traže drugu osobu sa normalnom temperaturom.
Simptomi i stadijumi bolesti
Bolest prolazi kroz tri faze: prodromni stadijum (3-5 dana), tifozni stadijum (7-10 dana) i fazu oporavka (20-30 dana). Inkubacija traje 10-14 dana, nakon čega se pojavljuju visoka temperatura, jaki bolovi u mišićima, crvenilo lica i očiju, te mučnina i povraćanje. U tijeku tifoznog stadijuma javlja se osip koji ne pojavljuje na licu, dlanovima i tabanima, karakteristična je hepatosplenomegalija i povišena temperatura tipa kontinue. Osim toga, psihički simptomi uključuju uznemirenost, delirijum, agresivnost, ali i duboku depresiju. Ospa mijenja boju, što daje koži izgled prljavštine, poznat kao "koža beskućnika" (Cutis vagantium). Faza oporavka može trajati i do mjesec dana.
Dijagnostika i liječenje
Dijagnoza se postavlja na osnovu kliničkih simptoma, epidemioloških podataka i laboratorijskih testova, pri čemu serološke metode poput Weil-Welixove reakcije i indirektne imunofluorescencije predstavljaju principe dijagnostike. Izolacija bakterija je komplikovana i rijetko se radi u rutinskoj praksi. Terapija uključuje primjenu antibiotika kao što su tetraciklin i hloramfenikol, uz simptomatsku njegu i higijensko-dijetetske mjere. U težim slučajevima upotrebljavaju se i kortikosteroidi, a važna je i nadoknada tečnosti i vitamina za potpuni oporavak.
Facebook
Twitter
Linkedin