Sve što treba da znate o trihotilomaniji: simptomi, uzroci, posljedice i efikasni tretmani za gubitak kose

Šta je trihotilomanija?

Trihotilomanija je poremećaj koji karakteriše neodoljiva potreba da osoba iščupa vlastitu dlaku, uz trenutno olakšanje i zadovoljstvo. Iako pokušavaju oduprijeti se ovom nagonu, napetost se povećava i može postati nepodnošljiva ukoliko dlaka nije iščupana. Posljedice uključuju obično ograničen gubitak kose, koji može postati trajan ako se bolest ne liječi.

Zašto se o trihotilomaniji nije ranije znalo?

Ovo stanje nije novo – opisi postoje još u Bibliji, a prvi zvanični opis datira iz 1800. godine. Oboljeli su se uglavnom obraćali dermatolozima, često skrivajući pravi razlog gubitka kose zbog straha od stigmatizacije. Tek nedavno, kroz nove studije i medijske izvještaje, trihotilomanija je postala poznatija, što je navelo mnoge da potraže pomoć.

Koji su simptomi trihotilomanije?

Trihotilomanija spada u poremećaje kontrole impulsa, slične piromaniji i kleptomaniji. Osobe osjećaju napetost koja se smanjuje čupanjem dlake, ali zatim često dolazi do straha od gubitka kontrole i povećane anksioznosti. Neki isčupanu dlaku igrajući je kroz prste ili u ustima grickaju, čak i gutaju, što se naziva trihotilofagijom. Često biraju omiljena mjesta na tijelu, poput glave, trepavica ili obrva, na kojima čupaju dlake satima dnevno, uglavnom kada su sami.

Kada i zašto nastaje trihotilomanija?

Poremećaj se većinom pojavljuje u dobi od 12 do 13 godina, ali može početi i prije ili mnogo kasnije. Nekada ga izazivaju stresni događaji poput zlostavljanja ili gubitka roditelja, dok drugi ne pamte specifičan okidač. Hormonalne promjene u adolescenciji i poremećaji neurotransmitera poput serotonina često su povezani s ovom bolešću. Često se javlja i kod osoba koje imaju druge opsesivno-kompulzivne poremećaje ili slične kompulzije.

Koje su posljedice trihotilomanije?

Posljedice su fizičke i psihičke prirode. Fizički, može doći do trajnog gubitka dlaka. Psihički, oboljeli često osjećaju sram, strah od ludila, nisku samopouzdanost i izopćenost, što može dovesti do depresije, izbjegavanja društvenih situacija, probleme u odnosima i ozbiljne psihijatrijske komplikacije.

Kako se liječi trihotilomanija?

Liječenje se individualno prilagođava, a ključno je edukovati pacijenta o poremećaju kako bi se smanjila napetost i strah. Najefikasniji su lijekovi koji ciljaju serotoninski sistem, često korišteni kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja, uz kombinaciju bihevioralne psihoterapije. Nakon prestanka čupanja, kosa obično ponovo raste, osim ako je došlo do ožiljaka. Grupna terapija, suportativni tretman i dvanaestostepeni programi pomažu u smanjenju osjećaja srama i izolacije, unaprjeđujući kvalitet života oboljelih.